Od same pojave jazza u Hrvatskoj, učenje je jazza bilo neformalno i izvaninstitucionalno te su domaći glazbenici u potrazi za formalnim jazz obrazovanjem mahom bili prisiljeni odlaziti izvan zemlje. Tijekom prošlosti, glazbenici su učili svirati jazz na različite načine, ponajviše slušajući i imitirajući ono što čuju. U jednom trenu javile su se neke knjige o jazzu koje su također koristili no gledajući pozornije, čini se da se princip učenja jazz glazbe nije bitno izmijenio. Razvojem tehnologija i ubrzavanjem protoka informacija, mnoge su stvari postale dostupnije i jednostavnije, no u suštini, neformalno glazbeno obrazovanje je oduvijek bilo isto. U Sjedinjenim Američkim Državama, krajem četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, formalni su studijski programi jazza postali dijelom sveučilišnog obrazovanja. U institucionalno visokoškolsko obrazovanje u Europi, jazz ulazi šezdesetih godina, no većina studijskih programa oblikovana je od osamdesetih godina naovamo.