| Abstract | Hrvatska glazba 20. stoljeća obilježena je pluralizmom stilova koji obuhvaća prevladavajući nacionalni stil s početka i seže sve do suvremenih stilova poput dodekafonije, serijalne tehnike i sličnih, sa sredine druge polovice istog stoljeća. Društvene i političke promjene imale su veliki utjecaj na kulturu i stvaralaštvo, što se najviše očitovalo s promjenom vlasti nakon Drugog svjetskog rata. Zagreb se kroz cijelo stoljeće nametnuo kao glazbena jezgra i žila kucavica glazbenog života Hrvatske. Veliki interes za zanemarenim glazbenim formama iznjedrio je i potrebu za većim brojem izvođača. Osnivaju se institucije i orkestri koji i danas djeluju, poput Zagrebačke filharmonije (1920.) i Muzičke akademije (1922.). Bitnu ulogu imaju inozemni boravci naših glazbenika koji se vraćaju obogaćeni novim spoznajama u domovinu i dijele stečena iskustva s mlađim naraštajima. Komorno muziciranje, čak i diletantsko, prava je atrakcija te se muzicira diljem Hrvatske. U takvim sastavima sviraju i oboisti, koji su mahom bili stranci, iz raznih dijelova Monarhije, većinom današnje Češke. U tadašnjem načinu sviranja oboe njeguju se različiti stilovi sviranja od kojih su najprepoznatljiviji; njemački, francuski, talijanski, britanski i američki. Nakon Drugog svjetskog rata i njegovih strahota, dolazi do promjene paradigme kako u društvu tako i u glazbi, koja aktivno promiče ideje socijalizma. Unatoč okolnostima, nastaju kapitalna djela hrvatske klasične glazbe. Skladatelji se okupljaju oko Zagrebačkog Muzičkog Biennala i Centra za novu muziku u Opatiji. Većina skladatelja nije se ograničavala na samo jedan skladateljski stil. Osnivanje puhačkog odjela na Muzičkoj akademiji 1954. godine omogućilo je konačno studij oboe u Hrvatskoj iako su određeni oboisti rado išli u inozemstvo u želji da prošire svoje izvođačke mogućnosti. Komorni puhački ansambli izvode raznovrsna djela, a najveću prednost daju domaćim. Nažalost, mnoga djela napisana u tom razdoblju doživjela su jedno jedino izvođenje i tako ispunili samo statistiku. |
| Abstract (english) | Croatian music of the 20th century is characterized by a pluralism of styles, encompassing the prevailing national style at the beginning and extending to contemporary styles such as dodecaphony, serial techniques, and similar styles from the mid-second half of the century. Social and political changes had a significant impact on culture and creativity, most notably with the change of government after World War II. Throughout the century, Zagreb established itself as the musical hub and heartbeat of Croatia's musical life. The great interest in neglected musical forms also generated the need for a greater number of performers. Institutions and orchestras, such as the Zagreb Philharmonic (1920) and the Music Academy (1922), were founded and continue to operate today. Foreign residencies of our musicians played an important role, as they returned enriched with new knowledge and shared their acquired experiences with younger generations. Chamber music making, even amateur, was a true attraction and was performed throughout Croatia. In these ensembles, oboists, who were mostly foreigners from various parts of the Monarchy, predominantly today's Czech Republic, played. Different playing styles were cultivated in the then-existing oboe playing, with the most recognizable being German, French, Italian, British, and American. After World War II and its horrors, a paradigm shift occurred in both society and music, actively promoting the ideas of socialism. Despite the circumstances, significant works of Croatian classical music were created. Composers gathered around the Zagreb Music Biennale and the Center for New Music in Opatija. Most composers did not limit themselves to just one compositional style. The establishment of the wind department at the Music Academy in 1954 finally enabled the study of oboe in Croatia, although some oboists eagerly went abroad to expand their performance possibilities. Chamber wind ensembles performed diverse works, with a preference for domestic compositions. Unfortunately, many works written during that period were performed only once, merely fulfilling a statistical record. |
