| Abstract | Mjuzikli su se, za razliku od, primjerice, drame, dugo tumačili samo kao zabava za široke
mase, a time i kao manje poželjna tema znanstvenih istraživanja. Čak i u razdoblju nakon 1970-ih kada raste znanstveni interes za film i filmsku glazbu, istraživanja mjuzikla ostaju rascjepkana na pojedinačne elemente čime rezultat ispada nepotpun, pa čak i netočan. Uz to se mjuzikli često osuđuju kao šablonizirani zbog čega nastaje netočna floskula kako je dovoljno vidjeti jedan mjuzikl da bi ih se shvatilo sve. Detaljna analiza glazbe, integriranosti, te sukoba realnosti i imaginacije unutar samo dva
mjuzikla (koja ujedno predstavljaju Gene Kellyjeva najveća postignuća), Amerikanac u Parizu (1951) i Pjevajmo na kiši (1952), ukazuje na suprotno. Ako se samo uzmu u obzir popularne pjesme stila Tin Pan Alley koje se u navedenim primjerima javljaju, (a ujedno su karakteristične za sve mjuzikle tzv. klasičnog holivudskog razdoblja) uočava se kako njihov sadržaj, oblik, te glazbene odrednice ne utječu toliko na oblikovanje filma koliko to čini način njezine pojave, odnosno integriranosti unutar veće cjeline. Dakako, u glazbenoj analizi mjuzikla nužno je, osim istaknutih glazbeno-plesnih točaka, uzeti u obzir prizornu i neprizornu glazbu kao i, najčešće zanemarene, zvukove i govor. Tek njihovim međusobnim povezivanjem, kao i povezivanjem navedenih s radnjom i plesom dobiva se rezultat vrijedan istraživanja. Ovakva analiza pokazuje kako unatoč zajedničkim karakteristikama, koje su kao fiksne norme žanra neizbježne, način uklapanja pojedinih elemenata unutar zadanog okvira određuje ove mjuzikle više realnim ili imaginarnim, pristranijim višim ili nižim umjetnostima, te, naposljetku, više ili manje privrženim europskim tradicijama i kazališnim precima odnosno usmjerenim k američkoj popularnoj kulturi i filmskoj umjetnosti. |
