U glazbi 20. stoljeća na novi se način počinju tretirati dva elementa čiji "zajednički život" seže u same početke ljudske komunikacije: glazbe s jedne i govora s druge strane. Kao da je napokon tek u najnovijoj umjetnosti utažena dugostoljetna nostalgija za integralnim jednistvom glazbe i govora što ju je povijest glazbe izgubila sa starogrčkim stihom. u svim nastojanjima kao glavna oznaka izdvaja se pokušaj reintegracije dvaju "sustava", ovoga puta ne na smislenoj razini kao u kontekstu starogrčkog stiha, već na zvukovnosti, kao glavnoj oznaci zajedništva. Zanimljivo je promatrati slučajeve u kojim skladatelji još uvijek polaze od gotovog predloška te ga zatim skladaju ne više samo na način "prenositelja poruka u obliku riječi", već s njime postupaju ikao sa zvukovnom zalihom, na sličan način na koji se u tradicionalnoj glazbi pristupalo izboru tonaliteta. Rad istražuje odnos glazbe i teksta na temelju četiri skladbe suvremenih kompozitora: Il canto sospeso Luigija Nonoa, Pjev mladića Karlheinza Stockhausena, Epitaf za Aichia Kuboyamu Herberta Eimerta i Cantate pour elle Ive Maleca.