Rad razmatra vrste filmske glazbe ("popratna" i "ambijentalna" glazba) i funkcije filmske glazbe (glazba kao metakomunikacijski signal u filmu, glazba u špici, glazba kao temelj cjelovitosti filma, leitmotivi, glazba kao izraz psihološkog stanja likova, glazba kao anticipacija nekog prizora, glazba kao ilustracija dijaloga itd.). Nakon analize svih ovih aspekata prožimanja filma i glazbe, zaključak je rada da filmska glazba ne može živjeti sama za sebe, da je ona samo jedan od elemenata filma, a svaki taj element komunicira s publikom na sebi svojstven način.