Namjera je ovog rada bila ukazati na određene pojave i skladateljske poetike filmske glazbe, pokušavajući dokučiti i uvjete koji ih donekle određuju. U novom hrvatskom filmu zamjetno je supostojanje različitih poetika i uvjetno rečeno tendencija, te redateljskih i skladateljskih pristupa. Uvjetnost ovdje naglašavam iz nekoliko razloga. Naime, filmskom se glazbom u Hrvatskoj bavi relativno malen broj pojedinaca, a budući da je riječ o maloj kinematografiji s godišnjom produkcijom od šest do devet dugometražnih igranih filmova, teško je govoriti o tendencijama u pravom smislu riječi, pa čak i o profiliranim skladateljskim poetikama, uzimajući u obzir velik broj skladatelja koji su načinili samo po jednu glazbu za film. Dakako, moguće je govoriti o skladateljskoj poetici u slučaju pojedinačnog filma, ili pak u skladatelja s opsežnijim opusima, no to nadilazi opseg i namjere ove radnje.