Polarizacija, očitovana u suprotnostima skladateljskih odnosa prema glazbenom materijalu oko godine 1926. bila je vidljiva u dvije struje. S aspekta sustavnosti materijala, zagovaratelji neoklasicizma negirali su prekid tradicije, dok je ekspresionistička tendencija u pronalaženju novog sustava koji bi nadomjestio stari, upravo zagovarala taj prekid. Antinomija Schönbergovog kruga i zagovaratelja neoklasicizma odvijala se i na razini kulturološke dominacije, te se tako većini skladatelja perifernih kultura indirektno podmetnuo sistem opredjeljenja. U tom smislu, nametnula mi se ideja kako je zapravo Bartok najiskrenije pristupio problemu stvaranja novog glazbenog jezika. Možda je ironija što se on za stvaranje novog poslužio starim, arhaičnim slojem glazbe seljaka.