Ovim radom htio sam prikazati susret tradicionalnog i modernog u Widorovoj orguljskoj glazbi s posebnim osvrtom na IV. simfoniju za orgulje. Simfonija kao vrlo jak predstavnik europske glazbene tradicije u Francuskoj se nije udomaćila na isti način kao u ostalim zemljama srednje Europe (Njemačka, Austrija...). Razvoj simfonije koji potječe iz Njemačke stavlja orkestar u središte dok u Francuskoj orgulje preuzimaju to mjesto. Tako je dirigent ujedno i sam postao glavnim sviračem. U ovoj simfoniji Widor za podlogu sviju šest stavaka uzima tradicionalne glazbene oblike (sonatni oblik, fugu, rondo s dvije teme, trodijelni scherzo, trodijelnu pjesmu i rodno) ali ih ipak tretira puno slobodnije, na sebi svojstven način. Harmonijski jezik mu se ne razlikuje puno od njegovih suvremenika, no iskorak koji je učinio spojem oblika, kompozicijske tehnike i harmonije, rezultirao je nastajanjem nove glazbene vrste "orguljske simfonije".