| Abstract | U svojoj umjetničko-skladateljskoj karijeri, koja se protezala kroz više od 5 desetljeća, Verdi je skladao preko 100 djela. U literarne predloške koje je uglazbio spadaju razne novele i drame francuskih, španjolskih, talijanskih i njemačkih pisaca, no ipak, najomiljenije skladateljevo lice bio je William Shakespeare. Tri operna Verdijeva remek-djela, Macbeth, Otello i Falstaff, skladana su upravo na temelju djela njemu preferiranog Shakespearea. On, kao i veliki francuski romamtičari, privlačili su Verdijev interes izazivajući velike promjene u tadašnjoj talijanskoj i europskoj opernoj libretistici.
Po Verdiju je književnikova riječ savršena takva kakva jest i glazbeno oblikovanje traži izrazitu pažnju. Verdi gotovo ponizno pokušava uglazbiti djelo. Ne inzistira na tipičnoj talijanskoj formi baziranoj na arijama, duetima, tercetima i finalima.
Razlog zbog kojeg je Verdi tako uspješno uglazbio Shakespearea nije različitost, već upravo što veća sličnost sa literarnim djelom. Upravo zbog umijeća očuvanja sličnosti, a ne različitosti, možemo danas s podjednakim ushitom gledati i čitati Shakespearove komade, kao što u operi možemo uživati u Verdijevom glazbenom geniju, koji je te iste komade protkao kroz glazbu, davši im tako jednu umjetničku dimenziju više. |
